Recite mi (molim vas): koja je povijesna/istorijska istina o odnosu Hrvata i Srba?

Ja sam Srbin, ali dozlogrdilo mi je više i velikosrpstvo, i stalno glumatanje žrtve, i stalna zavjera: ,,Cijeli svijet nas mrzi.” ,,I Crnogorci, i Bošnjaci, i Hrvati, svi ste vi Srbi!” Dosadilo mi je. Na Filološkom sam fakultetu u Beogradu (dobro, trenutno…trenutno sam na blokadi, jelte), I bukvalno sam imao jednu neprijatnu situaciju u kojoj je profesor rekao svima nama, tu prisutnima (kada smo imali predavanje o crkvenoslovenskom): ,,Vidite djeco, Dubrovčani su svi bili Srbi katolici. Nemojte da vas neko vara da nije tako, to su sve do vremena komunista se ti ljudi smatrali Srbima.” Onda jedna djevojka izašla malo pred kraj predavanja, on joj rekao: ,,Koleginice, sad sam vas video i nikada više.” i tako svima nama bilo neprijatno.

Meni je bilo samo neprijatno. Možete zamisliti kolika je frustracija bila kada sam otkrio da se djevojka zove Matilda, da je iz mješovitog braka - te je, najvjerovatnije, zato izašla.

Imao sam jednog drugog profesora koji je rekao: ,,Nijedna od tih država u Jugoslaviji nije ranije postojala osim Srbije i Crne Gore.” To je naravno totalna laž, jedino opravdanje koje mogu da mu nađem je da je htio reći: ,,Nisu postojale u tim granicama.” ali, ‘leba mi (kruha mi) ni to nije tačno. Pa pominje hroniku Dalimilovu, u kojoj, u početku drugog poglavlja,piše:

V srbském národě jest země, jížto Charváty jméno je.

Bar tako tvrde. Onda sam našao jednako staru kopiju iste te hronike, u kojoj piše.

V srbském jazyku jest země, jiež Charvátci jest jmě.

Da je jedna starija, mogao bih tvrdit’: ,,Znao sam! Namjerno pogrešan prevod…” ali, eto, nije, nego su obje jednako stare kopije.

Okrenem se hrvatskim izvorima, pobija bilo kakva veza sa Srbima u Dubrovniku. A ipak, otvorim Gundulićevog Osmana, on veliča i hvali kneza Lazara i Miloša Obilića. (Doduše, Gundulić je pan-slavista, pa to nije dobar argument - on veliča i poljskog kralja). Otvorim izvor nekog austrijskog putopisca koji je tvrdio da se u Dalmaciji pjevaju pjesme o Marku Kraljeviću, o knezu Lazaru i o Milošu Obiliću. Držić u drami Dundo Maroje ima potrebu da stavi do znanja da je lik Gulisav Hrvat, kao da Dubrovčani to ne bi očekivali.

Ali ne, mislim pfff, to bi bilo suviše lako. Reći da su vam se preci osjećali Srbima i da ih je narod van Hrvatske doživljavao kao Srbe prosto nije istina: Konstantin Porfirogenit pominje Hrvate i Srbe kao dva različita slovenska plemena. Gundulić veliča svoje hrvatsko porijeklo u nekim trenucima. I zajebite onu glupost: “GdJe Su VaM gRoBoVi KrAlJeVa?!?!” Niko ozbiljan ne može da tvrdi da Trpimirovići nisu postojali, to je glavni trn u oku profesorima kada ih ovo pitam, u tom trenutku oklevaju i umjesto da mi odgovore na pitanje: ,,Dobro, zašto je onda Hrvatska bila odvojena država, sa sopstvenim kraljevima?” Umjesto toga, krenu na neki drugi način da mi dokazuju da su vam preci bili Srbi, tako što vade Gundulićeve pohvale knezu Lazaru i Obiliću, i ostalima itd.

Na kraju krajeva, ako su se Hrvati osjećali kao Srbi, samo katoličke vjere, zašto se država prvobitno zvala: ,,Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca?”

Ali opet…mi pričamo isti jezik. Činjenica je. Ja nijedan hrvatski sinonim nisam koristio (ijekavicu koristim jer sam iz Crne Gore) i sve ste razumjeli što sam rekao. Pričamo isti jezik, za koji kao kakvi mentoli ne možemo da se dogovorimo kako će se zvati.

Jebem ti Račića sa njegovim: ,,Mi smo vam spasili guzicu!” kada je pucao usred skupštine, Pavelića kada je ubio u Jasenovcu i Miloševića koji je 40 godina kasnije uvjeravao Srbe da su svi Hrvati (iako većina nije podržavala Ustaše) spremni da im to opet ponove Jasenovac, te širio paranoju: ne pričam čak ni u toku rata, čovjek je to tvrdio prije rata, prije rata tvrdio da su svi Hrvati Ustaše spremne da ponove Jasenovac. Jebem ih sve, volio bih da se ta država održala, da ja danas upisujem katedru: ,,Jugoslovenska književnost i jezik” a ne ,,Srpska književnost i jezik” u koju se onda dodaje i hrvatska, a čak i poneki slovenački pisac (mada, priznajem, dovoljno su racionalni da ne tvrde da su svi Slovenci ikada bili Srbi).

Ali eto, jebi ga (po 1000-ti put psujem, moderatori, nadam se da nije problem) ta država nije opstala.

Šta je onda istorijska istina, molim vas?

Mene rođena porodica tretira kao nekakvog veleizdajnika kad kažem: ,,U Srebrenici je bio genocid.” Kada kažem: ,,Srbi jesu gledali na Hrvate sa visine za vrijeme kralja Aleksandra. To nikako ne opravdava Ustaše, ali…” nije ih briga što sam to rekao, nije ih briga za ikakav problem vi i Bošnjaci ste za prosječnog ,,srbendu” (mada ne Srbina) sami đavoli, iz pakla izašli. U pravoslavlju je dozvoljeno da se katolik/katolkinja i pravoslavka/pravoslavka vjenčaju - u srednjoj je bila jedna djevojka, Valentina, koja se meni jako dopadala, ali čim joj je majka čula ime, rekla je: ,,Nikako! Samo nek’ su žive i zdrave, ali u moju kuću Hrvatice neće ulaziti.” (Pod kuću, doduše, misli: ,,Neće mi biti dio porodice.”)

E pa meni je toga dosta. Preko glave mi je. Oni započeli rat jer su im budale poput Miloševića prale mozak, a sada još nas buduće generacije hoće da svađaju. Moja braća su, po mom mišljenju, već izgubljeni slučaj…

Ovo se izgleda pretvorilo u rant, ali je bilo neophodno da znate na koje pitanje vas molim kao komšije (a idealno biste mi trebali biti i braća i sestre, kao što je Njegoš rekao: ,,Naša braća Dalmatinci, i sokolovi Hrvati!”) da mi odgovorite: dobro, šta smo mi? Međusobno? Recite mi i da smo mi Srbi slavinizovani Grci ako hoćete, dajte mi dokaz da nemamo ništa u vezi jedni s drugima, kulturološki ili ostalo, recite kako se to desilo da dva različita naroda (Konstantin Porfirogenit bukvalno razlikuje Hrvate i Srbe, mislim da zaista boljeg argumenta od toga nema) pričaju isti jezik? Postoji li nekakva budućnost za nas da živimo u miru u kakvom bi i trebali da živimo? Ikakva?

Ovo vas srdačno i iskreno moli student iz Filološkog fakulteta u Beograda, od 20 godina, koji zaista od tolikog silnog srbovanja (iako je sam Srbin) ne može da živi.